Glavne operacije i bitke
Agresor je tijekom bitke za Vukovar, prema hrvatskim procjenama, izgubio oko 6000 vojnika, od ukupno oko 30 000 angažiranih pripadnika kopnene vojske koje su obuhvaćale najjače oklopne postrojbe kojima je JNA raspolagala. Od tih gubitaka, napadač je izgubio oko 2500 u borbama za sam grad. Srbijanski vojni podatci navode 1200 poginulih vojnika; u koji broj, koji ne obuhvaća ranjene vojnike, zacijelo nisu uračunati pripadnici raznih srbijanskih paravojnih postrojba.
Iako je bitka predstavljala značajan vojni poraz i simbolički gubitak za Hrvatsku - koja nije povratila nadzor nad gradom do 1998. godine, ona je za JNA predstavljala tek Pirovu pobjedu. Naime, pokazalo se da po okončanju bitke JNA više nije bila sposobna za izvođenje daljnjega napada kojim bi se, spajanjem sa snagama Banjalučkoga korpusa, koje su već bile raspoređene u dijelu Zapadne Slavonije, omogućila okupacija čitave Slavonije, te daljnji prodor prema Varaždinu i glavnome gradu Hrvatske Zagrebu, kakav je bio plan JNA. Tako se uporna obrana Vukovara pokazala odsudnom u zaustavljanju glavnoga napada na Hrvatsku. Drama bitke ujedno je pomogla Hrvatska izboriti međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Do danas se žrtva Vukovara u Hrvatskoj poštuje kao jedan od ključnih trenutaka Domovinskoga rata.
Opsada Dubrovnika
skupni je naziv ratnih vojnih operacija koje su se tijekom Domovinskog rata, od rujna 1991. godine do konca rata u Hrvatskoj, odvijale na području nekadašnje općine Dubrovnik, od graničnog prijelaza Debeli Brijeg i Prevlake na istoku do Neuma i pelješkog mjesta Zamasline na zapadu, Čepikuća na sjeverozapadu, Osojnika u dubrovačkom zaleđu te graničnog prijelaza u Gornjem Brgatu na sjeveru općine. Ove operacije podrazumijevaju obranu od srpsko-crnogorske agresije na krajnji jug Hrvatske, obranu Dubrovnika za vrijeme opsade samog Grada, čišćenje dubrovačkog zaleđa i micanje neprijateljske vojske i topništva van domašaja za gađanje civilnih ciljeva u Dubrovniku i okolici. U Obranu Dubrovnika spadaju i operacije Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Operacija Konavle.
Napad na ovaj dio Hrvatske izvele su kombinirane snage JNA, JRM i JRZ, potpomognute pripadnicima teritorijalne obrane Crne Gore, Istočne Hercegovine i četničkim dragovoljačkim postrojbama.
Operacija Bljesak
vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995., kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo velikosrpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom A3. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. Potpuno oslobađanje zapadne Slavonije u zimu 1991. spriječilo je potpisivanje Sarajevskog primirja i dolazak mirovnih snaga UN-a.
U skladu sa strategijom odmazde osmišljenom u Beogradu, kao odgovor na operaciju Bljesak RSK i SVK izveli su terorističke napade na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima. Građani Zagreba napadnuti su raketama s kazetnim punjenjem, a građani Karlovca i Siska topničkim granatama.
Operacija Oluja
velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina i bez kakva međunarodnoga priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije; međutim, ta i nekoliko sljedećih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Oluja je, uz Operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskoga rata. U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
U objektivnoj pripremi za Operaciju Oluja snage HV-a – uz suglasnost vlasti BiH – izvele su, u mjesecima koji su prethodili Oluji, više uzastopnih operacija na područjima te susjedne države. One su dovodile područje Knina u poluokruženje: akcije Zima '94., Skok-1, Skok-2 i Ljeto '95.
Sa svoje su strane srpske snage tijekom 1994. godine bile pokrenule aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećega, ali izolirana područja pod nadzorom Armije BiH – koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takva cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala genocid u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane Ujedinjene Republike Srpske sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice, kod Karlovca bio je pod nadzorom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.
Operacija Oluja za svega je jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključujući i one iz istočnog dijela BiH popunjene dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV-a i HVO-a u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke) te u pravcu doline Neretve i Metkovića (iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području tzv. Republike Zapadne Bosne. Operacija Oluja posve je omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskohercegovačkih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba raketiralo je iz odmazde više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Vojne snage Srpske Vojske Krajine do kraja su Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskim nadzorom, a 5000 vojnika iz sastava opkoljena 21. kordunskoga korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položilo je oružje pred HV-om.
Neposredno nakon Oluje nastavljaju snage HV-a u suradnji s HVO-m i Armijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke te u situaciji, kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine, sklapa se trajnije primirje uz međunarodno posredovanje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskome sporazumu koji uspostavlja trajniji mir.
Odmah po početku Operacije Oluja vodstvo RSK-a, prema Odluci Predsjednika RSK Milana Martića br. 2-3113-1/95 od 4. kolovoza 1995. godine, provelo je "plansku evakuaciju sveg za borbu nesposobnog stanovništva" u skladu s ranije izrađenim i uvježbavanim planovima. Povratak evakuiranih civila i pripadnika vojnih snaga bio je vrlo postupan, a mnogi se nisu ni vratili u Hrvatsku. Vodstvo Republike Srbije do danas ponavlja naraciju o protjeranom stanovništvu RSK posve zanemarujući okolnost da su vlasti te paradržave same organizirale, uvježbale i provele evakuaciju; također se zanemaruje okolnost da su se etnički Srbi kasnijih godina mogli vratiti na to područje, a to je mnogo tisuća njih i učinilo.