Svjedočanstva

Vukovarska bolnica - "Često se pitamo – što su oni kome skrivili? I najmlađa žrtva i najstarija žrtva, pa i ono 33 stradale djece i 51 ranjeno dijete"

"Mi smo znali da nas čeka neizvjesnost, a što nas čeka, to nismo znali"

"Radili smo pod neprestanim granatiranjem. Imali smo toliko ranjenih, a tako malo resursa. Uvijek se sjećam trenutka kada smo morali skloniti pacijente u podrume. Zvukovi eksplozija su bili oglušujući, ali nastavili smo raditi. Bilo je strašno gledati ljude kako umiru, ali morali smo ostati jaki."

Vukovarska majka - "Dok su granate padale, skrivali smo se u podrumu. Bilo nas je dvadesetak, uključujući djecu. Osjećaj nemoći i straha bio je neizmjeran. Moj sin je bio ranjen, ali nismo mogli doći do bolnice zbog stalne pucnjave. Molili smo se i čekali čudo."

Branitelj iz Dubrovnika - "Kada je počela opsada, odlučio sam ostati i boriti se. Bilo je strašno gledati grad kako gori, ali znali smo da moramo izdržati. Gubici su bili veliki, ali nismo odustajali. Obrana našeg doma bila je važnija od svega."

Izbjeglica iz Knina - "Morali smo napustiti naš dom preko noći. Uzeli smo samo najosnovnije stvari i krenuli prema sigurnom području. Godinama smo živjeli u izbjegličkom kampu, ali nada u povratak nikada nije nestala. Kad smo se konačno vratili, naš dom je bio uništen, ali srce je bilo puno jer smo bili kod kuće."

Branitelj Vukovara - "Bili smo okruženi sa svih strana. Dani i noći su prolazili u neprestanom granatiranju. Ostajali smo bez hrane, vode i municije, ali nismo htjeli napustiti grad. Bio je to naš dom, naši ljudi. Kad su nas konačno zarobili, osjećao sam mješavinu tuge i olakšanja. Bili smo umorni, ali ponosni."

Mladić iz obrane Dubrovnika - "Bilo je to kao noćna mora. Jedan trenutak sam bio student, a drugi vojnik. Borili smo se iz dana u dan, nikada ne znajući hoćemo li dočekati sutra. No, unatoč strahu i nesigurnosti, bilo je trenutaka kada smo se smijali i nadali se. To nas je držalo na životu."

Majka iz Zagreba - "Kada su počele sirene, trčali smo u skloništa. Moja djeca su bila mala i nisu razumjela što se događa. Pokušavala sam im objasniti, ali kako objasniti rat? Bilo je trenutaka kada nisam znala hoćemo li preživjeti. Ali zajedništvo u skloništima, podrška susjeda i prijatelja, davali su mi snagu."

Branitelj iz Knina - "Bili smo mladi i puni snage, spremni braniti naše domove. Kad je počelo granatiranje, strah je bio prisutan, ali smo bili odlučni. Gledali smo kako naš grad biva razoren, ali nismo gubili nadu. Operacija Oluja donijela je konačnu pobjedu, ali cijena je bila visoka."

Branitelj iz Osijeka - "Osijek je bio pod stalnim napadima. Sjećam se dana kada je grad bio gotovo potpuno okružen. Svaka ulica bila je bojno polje. No, naš duh nije bio slomljen. Uspjeli smo se obraniti i pokazati neprijatelju da se nikada nećemo predati."

Novinar iz Zagreba - "Biti ratni reporter značilo je suočiti se sa svakodnevnim opasnostima. Dokumentirali smo strahote rata, pokušavajući prenijeti istinu svijetu. Vidjeli smo toliko patnje, ali i nevjerojatnu snagu i hrabrost ljudi koji su se borili za svoju slobodu."

Volonterka Crvenog križa - "Radila sam s izbjeglicama, pomažući im da pronađu sigurnost i osnovne potrepštine. Vidjela sam majke koje su izgubile djecu, obitelji koje su ostale bez domova. Svaki osmijeh, svaka zahvalnost bila je motivacija da nastavim raditi, unatoč svim teškoćama."

Civil iz Siska - "Kada su počele borbe, naš svakodnevni život se potpuno promijenio. Djeca nisu išla u školu, trgovine su bile prazne, a strah je bio prisutan svuda. No, unatoč svemu, ljudi su pomagali jedni drugima, dijelili što su imali i zadržali nadu u bolje sutra."

Civil iz Vinkovaca - "Bilo je trenutaka kada smo mislili da neće biti kraja granatiranju. Skrivali smo se u podrumima, moleći se za našu sigurnost. Jednog dana, projektil je pogodio našu zgradu. Svi smo preživjeli, ali strah i trauma ostaju zauvijek urezani u sjećanju."